Prema načinu nastajanja zvuka kod aeorofonih glazbala razlikujemo uzdušna glazbala koja ozvučuju okolni zrak – uzduh i puhačka glazbala. Prva se skupina dalje dijeli na glazbala koja zvuk tvore zamahom, glazbala kod kojih se zvuk dobiva prekidanjem zračne struje te glazbala kod kojih zvuk nastaje praskom. Druga se skupina dijeli na svirale kod kojih se zvuk dobiva puhanjem preko ruba cijevi svirale kod kojih zvuk nastaje uz pomoć jezička i trublje kod kojih se zvuk dobiva neposrednim puhanjem treperećim usnama u otvor cijevi ili u valjkasti nausnik.
Idiofona glazbala su ona kojima tijelo u cijelosti titra dok proizvodi zvuk (idios = sam, phone = zvuk). Prema načinu na koji nastaje zvuk, dijele se u četiri skupine, odnosno na one koje zvuk daju udaranjem, treskanjem, trzanjem te prevlačenjem, struganjem i trljanjem.
Prema načinu dobivanja zvuka kordofoni se smještaju u tri skupine: skupinu glazbala kod kojih se zvuk dobiva povlačenjem gudala po žici (guđenjem), skupinu glazbala kod kojih se zvuk dobiva trzanjem prstima ili trzalicom (trzanjem) i skupinu glazbala kod kojih se zvuk dobiva udaranjem batićima po žicama (udaranjem) (Gojković, 1989: 119).
Kod membranofonih glazbala (lat. membrana = koža) zvuk proizvodi napeta vibrirajuća opna koja je najčešće izrađena od tanke životinjske kože. Osim od životinjske kože, može biti napravljena i od papira, biljne opne ili kovine. Membrana daje zvuk udaranjem, trljanjem i sutitranjem.